HISTORIJA

Jugoslovenska država bila je u administrativno-teritorijalnom pogledu podijeljena na šest saveznih jedinica – republika. Vojvodina i Kosovo imale su status autonomnih pokrajina. Politička organizacija Jugoslavije imala je centralističke karakteristike, što se ogladalo najprije u najvećem prilivu finansija u savezne organe vlasti, koji su držali i sve političke poluge u državi. Beograd, kao glavni grad, bio je centar svih političkih, ekonomskih i ostalih subjekata. Komunistički poredak u Jugoslaviji bio je strogo čuvan ponajprije tajnom policijom (UDBA), koja je u svojoj praksi nerijetko pribjegavala i ubijanju. Svaka, imalo sumnjiva osoba u zemlji ili inozemstvu, bila je praćena, a prisluškivanje telefonskih razgovora pojedinaca, institucija, a posebno vjerskih zajednica bilo je uobičajeno. Obavljanje specijalnih zadataka imala je Kontraobavještajna služba (KOS), čiji su agenti – kosovci pribjegavali istim metodama kao i udbaši. Progoni, nasilja, zatvaranja i šikaniranja bili su glavne odlike komunističkih vlasti spram vjerskih zajednica. Ateistički poredak, kojeg su propagirale vlasti, ustremio se na sve vjerske zajednice u Jugoslaviji, posebno na Islam i Muslimane. Velika stradanja vjerskih službenika, izražena prije svega i pojedinačnim i masovnim pogubljenjima, desila su se 1945. godine. Smrt ispred partizanskih mitraljeza pronašli su brojni svećenici, posebno imami, muderisi, alimi i drugi. Progoni i nasilja nastavljeni su i u poratnim godinama. Prijekim sudom ili montiranim sudskim procesima osuđivani su vjerski službenici svih konfesija. Usljed progona i stradavanja u zemlji se uveliko smanjio broj svećenika i imama. Imovina vjerskih zajednica je oduzimana.
Zatvarane su medrese, tekije i džamije. Navedeni muslimanski objekti pretvarani su u magaze, skladišta i kafane. Muslimanska greblja su bila preorana i pretvarana u parkove, gdje su otvarani javni toaleti, a mezarja i nišani uništavani. Zabranjena su vjerska udruženja i štampa. Državni progoni vjerskih zajednica i crkava smanjit će se tek 1960. godine, nakon čega će se postupno ponovno otvarati odgojno-obrazovne i ostale ustanove. Agrarnom reformom oduzeta su poljoprivredna dobra vakufima (muslimanskim vjerskim zadužbinama) i muslimanska zemlja. Nova vlast i država nisu poznavali privatno vlasništvo. Ono je, prema socijalističkom tumačenju, bilo odlika kapitalizma. Zbog sukoba Tito – Staljin, i sama KPJ je bila podijeljena. Uhođenjem od strane tajne jugoslovenske službe (UDBE), hapšenjem i sudskim procesima proganjano je i zatvarano hiljade ljudi. Za te političke zatvorenike osnovani su posebni zatvori, od kojih je najpoznatiji bio onaj na Golom otoku. Ustavom 1963. godine, uvedeno je radničko samoupravljanje i osnivaju se radnički savjeti, a komunističke izmišljotine bile su da su radnici upravljali industrijom, proizvodnjom, privredom i poljoprivrednim objektima. Položaj seljaka u Bosni i Hercegovini poslije 1945. godine, bio je veoma težak. U Cazinskoj krajini došlo je do nezadovoljstva seljaštva zbog siromaštva i teškog položaja. To nezadovoljstvo je preraslo u organizirani pokret za rušenje nasilne komunističke vlasti u Jugoslaviji. Buna je izbila 06. maja 1950. godine, s centrom u Cazinu, ali se uskoro proširila i na Kordun u Hrvaskoj. Akcijom jugoslovenske vojske buna je u krvi ugušena, vođe bune su pobijene, a preživjeli pobunjenici su kažnjeni strijeljanjem ili dugogodišnjim prisilnim radom. Rodbine pobunjenika bile su prisilno preseljene u druge krajeve.
Nedemokratski politički ustav, nedovršena reforma privrede i školstva, pokrenuli su krajem 60-tih I početkom 70-tih godina masovne demonstracije, u prvom redu studenata. U Hrvatskoj se organizirao demokratski pokret «Hrvatsko proljeće», u Bosni i Hercegovini bio je sličan pokret pod nazivom «Mladi muslimani», koji su se zalagali za postizanje nacionalne ravnopravnosti muslimana u Jugoslaviji. Ovi pokreti označeni su kao protivdržavni, a njihovi članovi su uhapšeni i osuđeni na robiju.
Sva društvena zbivanja u Jugoslaviji slala su jasne signale za reorganizaciju unutrašnjih odnosa u državi. Jugoslavija je dobila novi ustav 1974. godine, kojim su veće ovlasti dobile republike u odnosu prema centralnoj vlasti. Isti ustav napokon, priznao je zasebnu nacionalnost muslimanima, tako što je nacionalna pripadnost izražena u famoznom «velikom M» (Musliman). Nakon smrti Josipa Broza Tita 1980. godine, uslijedila je ubrzana ekonomska i politička destabilizacija Jugoslavije.
Vlast u državi preuzelo je Predsjedništvo sastavljeno od predstavnika svih republika i autonomnih pokrajina, te generalštaba tzv. «Jugoslovenske narodne armije». Politički status Bosne i Hercegovine bio je daleko od ravnopravnosti spram drugih republika. Pored ekonomskih i političkih promjena, Jugoslavija se suočila s jačanjem srpskog nacionalizma, izraženog u stvaranju Velike Srbije, čisto etničke države, što je u najvećoj mjeri uzdrmalo i srušilo Jugoslaviju. Nacionalizam je otvoreno bio izražen u odnosima Srba spram Albanaca u Autonomnoj pokrajini Kosovo. U otvorene sukobe već od 1989. godinem koji su kulminirali 1990. godine, umiješala se i tzv. «Jugoslovenska narodna armija», koja je izlaskom tenkova na ulice pokrenula vanredno stanje.
Krah na političkoj sceni dogodio se na XIV kongresu Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije, održanoj početkom 1990. godine. Pod utjecaj srpskih nacionalista predvođenih voždom Slobodanom Miloševićem, Partija je doživjela slom, i počeo je raspad Jugoslavije, države koja je bila tamnica za Muslimane. Komunističke laži su, da je opstanak Bosne i Hercegovine zavisio od postojanja jugoslovenske države. O opstanku Bosne i Hercegovine od srednjeg vijeka do danas odlučivali su «dobri Bošnjani», Bosanci i ostali narodi probosanski orijentisani. Bosna i Hercegovina je bila jedina od šest jugoslovenskih republika gdje nijedna etnička grupacija nema apsolutnu većinu: Muslimani su činili 44 procenta, Srbi 31 i Hrvati 17 procenata, a stanovništvo je do početka agresije od strane susjeda sa Istoka i Zapada, bilo pomješano po cijeloj teritoriji republike Bosne i Hercegovine.
Agresija na Bosnu i Hercegovinu 1992. godine, ima dugu predhistoriju. Uvijek su postojale aspiracije bilo sa Istoka ili Zapada (Beograda ili Zagreba), prema bosanskohercegovačkoj zemlji. Namjera je bila da se neki dijelovi ili cijela BiH pripoji susjednim državama koje su imale megalomansko osvajačke ambicije i tim ambicijama – nacionalističkim programima očito su ispred naziva svoje države stavljale pridjev «velika». Od toga nije bio pošteđen u bližoj i daljoj prošlosti ni jedan balkanski nacionalistički program (Velika Srbija, Velika Hrvatska, Velika Bugarska, Velika Albanija i drugo). Jedino nikada nije postojala ideja o stvaranju
«Velike Bosne». Nacionalno buđenje kod Srba oduvijek je imalo klicu imperijalne, hegemonističke politike. Srpski historičari, književnici, geografi i političari izmišljali su da su Srbi najveći narod na Balkanu, da su «nebeski
narod», da je neophodno da baš oni izvrše nacionalno okupljanje i ujedinjavanje jugoslovenskih naroda.
Ovakav program ozvaničen je 1844. godine, u «Načertanije» (Nacrtu) ministra Srbije Ilije Garašanina. Ovaj dokument bio je u tajnosti više od pola stoljeća i objavljen je tek 30-tih godina XX stoljeća.
Upravo, nacionalno pitanje i konstantna srpska namjera da zadrže dominaciju slabila je bivšu Jugoslaviju, a nju nije ojačala ni nagodba sa Hrvatima 1939. godine (Sporazum Dragiše Cvetkovića i Vlatka Mačeka), koja je direktno izvršena na račun podjele i nestanka Bosne i Hercegovine. Identičan sporazum o podjeli Bosne i Hercegovine postignut je u Karađorđevu 1991. godine (Sporazim Slobodana Milioševića i Franje Tuđmana).
Tako se Bosna i Hercegovina neprestano nalazila između onih koji su zagovarali ideju «Velika Srbija» i «Velika Hrvatska». Zanimljivo je, da su obje strane, bez obzira na nagodbu kovale potajne planove da osvoje i prisvoje cijelu BiH, i u tome su imale gotovo istovjetne programe (šta učiniti sa stanovništvom koje nije srpsko odnosno hrvatsko?). To se potvrdilo odmah na početku Drugog svjetskog rata, u kome su nacionalističko-fašističke formacije četnika i ustaša bile u međusobnom sukobu, ali su često bile spremne da sarađuju u Bosni i Hercegovini, a bilo je takvih slučajeva i na kraju XX stoljeća. Velikosrpski nacionalistički i fašistički programi formulisani su već 1941. godine. Prvi je rigidni program advokata Stevana Moljevića, jednog od četničkih ideologa iz Banja Luke, koji je on iznio u memorandumu od juna 1941. godine. Da bi se to realiziralo neophodno je pripojiti Srbiji sve zemlje u kojima žive Srbi. U četničkom programu od septembra 1941. godine, izričito je naglašeno da u takvoj Srbiji ima mjesta samo za srpski živalj. Samo četiri mjeseca kasnije počeli su veliki pokolji muslimanskog i hrvatskog stanovništva posebno u istočnoj Bosni.
Dragoljub – Draža Mihailović, komandant četničke vojske i Ravnogorskog pokreta napisao je u jednom naređenju decembra 1941. godine, da četnički pokret ima za cilj stvoriti «Veliku Jugoslaviju» i u njoj «Veliku Srbiju – etnički čistu». U tu «Veliku Srbiju» naravno ulazila bi i BiH «etnički očišćena». Antiteza ovog četničkog projekta nastala je u oslobodilačkom ratu (1941 – 1945.) a što je rezultiralo poznatim odlukama ZAVNO BiH-a o BiH kao državi naroda koji žive u njoj i reafirmaciji srednjovjekovne bosanske državnosti. Agresija na BiH imala je jasne historijske, teorijske i praktičke političke okvire. U planovima u agresiji 1992. godine, bilo je predviđeno uništiti Bosnu i Hercegovinu, razbiti svaki oblik njene državnosti, i na taj način te političke motive ne pripisati onome ko to doista čini, nego optužiti druge nacionalne faktore - fundamentalizam, a iza tog paravana u stvari ostavlja se slobodan prostor za djelovanje četništva i ove nacional – fašističke ideologije. Planiralo se da Bosna i Hercegovina nestane, stvarala se lažna slika da Bosnu ruše Bošnjaci, koji svoj nacionalni preporod i nacionalne konture ne mogu izvršiti bez bosanskih državnih okvira. Sve je bilo zamišljeno na principu «munjevitog rata» etničkog (genocidnog) čišćenja, gdje bi se u kratkom vremenskom roku stvorili bitni uslovi za objedinjavanje srpskih zemalja u kojima nema više nesrpskog stanovništva (danas je nažalost takva slika Istočne Bosne i Istočne Hercegovine). Nosioci ovog nacionalističkog i fašističkog projekta vješto su ukalkulisali i međunarodne faktore. Svjesni smo da jedinstvene Evrope više nema, nema dipolarnog svijeta, Berlinski zid je srušen 1990. godine, a još nema efikasnog sistema kolektivne bezbjednosti.
Genocid u BiH nad Bošnjacima sa kulminacijom Srebrenice i svim zločinima i stradanjima tokom agresije na BiH (1992–1995) godine, je slika savremene Evrope III milenija. Proglašavanjem četnika za antifašiste za mene znači falsifikovanje istine i historije. Zakonom ih priznati za antifašiste je najteža zloupotreba vlasti, a to su učinile odavno Skupština Srbije i Skupština Republike Srpske. Evropa dozvoljava da se fašizam kumulira pod nazivima i znamenjima tzv. «nacionalnih demokratskih partija», a pod tim znamenjima u Bosni i Hercegovini izvršeni su najveći zločini i genocid nad Bošnjacima u Drugom svjetskom ratu, te na kraju XX stoljeća. Četnici i drugi naciofašisti sve rade s ciljem uništenja BiH i nestanka Bošnjaka, te pokušavaju da vode svijet u pakao i uništenje.
Bosni i Hercegovini je potreban novi ustav, za normalnu državu Republiku Bosnu i Hercegovinu, koji bi osigurao ljudska prava, mir i zajednički interes svih građana. Gaženjem humanističkog prava Bošnjaka, posebno iz Srebrenice, svijet se vraća u vremena barbarstva i divljaštva, ili razdoblje fašizma iz Drugog svjetskog rata, odnosno kraja XX stoljeća.

Autor je Predsjednik OU Muzeja Sarajeva

OKRUŽNI SUD U SARAJEVU

Broj K: 212/83

Sarajevo, 20.08.1983.godine

U IME NARODA !

Okružni sud u Sarajevu u vijeću satavljenom od sudije Hadžić Rizaha kao predsjednika vijeća, sudije Kanlić Asima kao člana vijeća, te sudija – porotnika Hadžimehmedović Izeta, Đorđević Jezdimira i Bošnjak Anta kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničara Špiljak Vesne, u krivičnom predmetu protiv Izetbegović Alije i dr., zbog krivičnog djela udruživanja radi neprijateljske djelatnosti iz člana 136 stav 1 u vezi sa članom114 stav 1 Krivičnog zakona SFRJ i dr., nakon glavnog i javnog pretresa, a djelimično i uz isključenje javnosti, održanog u vremenu od 18.07. do 19.08.1983. godine u prisutnosti optuženih i njihovih branilaca Katić Milorada, advokata iz Sarajeva, Muslim Nikole, advokata iz Zagreba, Jovanović Nenada, advokata iz Sarajeva, Karkin Fahrije, advokata iz Sarajeva, Tataragić Avde, advokata iz Sarajeva, Danilović Rajka, advokata iz Beograda, Orhan Nevzatia, advokata iz Beograda, Omanović Rasima, advokata iz Zagreba, Janjić Milosava, advokata iz Sarajeva, te Hadžismajlović Seida, advokata iz Sarajeva, te zamjenika Okružnog javnog tužilaštva iz Sarajeva Rešidović Edine, dana 20.08.1983. godine, donio je i javno objavio:

P R E S U D U

Optuženi: IZETBEGOVIĆ ALIJA, BEHMEN OMER, ČENGIĆ HASAN, KASUMAGIĆ ISMET, BIČAKČIĆ EDHEM, ŽIVALJ HUSO, BEHMEN SALIH, SPAHIĆ MUSTAFA, LATIĆ DŽEMAL, ĐURĐEVIĆ DERVIŠ, SALIHBEGOVIĆ MELIKA i BIČAKČIĆ ĐULA,

K R I V I S U

ŠTO SU:

I - IZETBEGOVIĆ ALIJA I BEHMEN OMER
1. Početkom 1974. godine, a nakon što su u više navrata u toku nekoliko predhodnih godina opsjednuti svojom idejom islamskog preporoda i islamizacije Muslimana, međusobno razgovarali o potrebi angažovanja na realizaciji ove ideje kod nas i izboru najprihvatljivijeg puta za njeno ostvarenje, saglasili se da je istu neophodno prvo osvijetliti pisanom riječju, tekstovima koji će zainteresovati širi krug lica i pridobiti ih za zajedničku aktivnost, pa nakon što je Izetbegović Alija napisao i objavio nekoliko takvih tekstova i uz sugestije i primjedbe Behmen Omera, napisao tekst 'Islamske deklaracije', smatrajući da će takav takav tekst u obliku poziva, odnosno manifesta biti najefikasniji način buđenja islamske svijesti pojedinaca i podstaknuti proces islamskog preporoda, kako su ga oni shvatali, tekst 'Islamske deklaracije' dao Behmen Omeru, Branković Hasibu i Avdagić Ešrefu u ''Predgovoru'' koje se ističe da je 'ona /Deklaracija/ upućena Muslimanima koji znaju gdje pripadaju i koji u svom srcu jasno osjećaju na kojoj strani stoje. Za takve ova 'Deklaracija' predstavlja poziv da izvuku neophodne konsekvence o tome na šta ih ta ljubav i pripadnost obavezuju, te da je novost 'Deklaracije'' da se sa ideja i planova pređe na organizovane akcije za njihovo ostvarenje'', a u konačnom tekstu ''Deklaracije'' kao cilj se ističe ''Islamizacija Muslimana'', a kao deviza – ''vjerovati i boriti se'', te kao jedini izlaz iz sadašnjeg stanja Muslimana ističe se ''stvaranje i okupljanje nove inteligencije, zatim istakla zastavu islamskog poretka i zajedno sa muslimanskim masama krenula u akciju za njegovo ostvarenje, a kao načela islamskog pokreta i preporoda se ističu:

- 'Historija ne pozna ni jedan suštinski islamski pokret koji nije istovremeno bio i politički pokret. To je stoga što je Islam vjera, ali je istovremeno i jedna filozofija, jedan moral, jedna atmosfera, jednom riječju integralan način života' ...

………………………………

Upućujući ovu poruku svim Muslimanima svijeta, mi jasno ističemo da nema obećane zemlje, čudotvoraca i mehdija. Postoji samo put rada, borbe i žrtve'',

Pa ovaj tekst ''Deklaracije'' u vremenu od 1974. do 1983. godine, u cilju kontrarevolucionarnog ugrožavanja društvenog uređenja u SFRJ, a u namjeri stvaranja grupe istomišljenika u zemlji za kontrarevolucionarno ugrožavanje društvenog uređenja na način i za ciljeve utvrđene ''Deklaracije'' istu dali u vremenu od 1976. do 1983. godine, na čitanje i upotrebu većem broju intelektualaca Muslimana u BiH – Đozo Huseinu, Kupusović Muhamedu, Živalj Husi, Čengić Hasanu, Mahmutčehajić Rusmiru, Hadžić Mehmedaliji, Salihbegović Meliki, Bičakčić Edhemu, a sa njima i sa Kasumagić Ismetom, Behmen Salihom i drugim licima razgovarali o njenom značaju, a u inostranstvu - Velagić Teufiku, Balić dr. Smailu, Avdagić Ešrefu, i drugim licima, pa za ovu aktivnost pridobili Čengić Hasana, Kasumagić Ismeta, Živalj Husu i Bičakčić Edhema, koji su postali pripadnici grupe, a Behmen Omer i Izetbegović Alija navedena načela provodili u praktičnom djelovanju i u tom pravcu Izetbegović Alija objavio više natpisa i članaka koji su razrađivali pojedina pitanja ''Deklaracije'' od kojih su se neka koristila za predavanja u Carevoj džamiji, a u vremenu od 1978. do 1981. godine, i za predavanja u Tabačkom mesdžidu, a u 1981. godini zajedno sa Đozo Huseinom dogovorio se da sačine zbirku tekstova za objavljivanje, pod nazivom ''Problemi islamskog preporoda'' u koju su u potpunosti preneseni dijelovi ''Deklaracije'', pa jedan primjerak skripte dao Đozo Huseinu koji je koristio za potrebe studenata, a Čengić Hasan za predavanja u Tabačkom mesdžidu, jedan primjerak dao Behmen Omeru, a ovaj na čitanje Bičakčić Edhemu, te jedan primjerak Hadžić Ejubu.

2. U ljeto 1981.godine u SARAJEVU, DOGOVORILI SE DA Behmen Omer sačini skicu teksta, koji bi tretirao pitanje ''Muslimana u Jugoslaviji'' i ''Strukturu Islamske vjerske zajednice'', s tim da na toj osnovi kasnije pripreme knjigu, pa je takvu skicu pod nazivom ''Muslimani u Jugoslaviji'' i ''Struktura Islamske vjerske zajednice u Jugoslaviji'', Behmen Omer napisao i na traženje Izetbegovića Alije u toku njegovih priprema za kongres o muslimanskim manjinama u Kanadi mu tekst dao, pa Izetbegović Allija izvršio znatne dopune teksta ''Muslimani u Jugoslaviji'', te početkom 1982.godine tekstove vratio Behmen Omeru, s tim da sačekaju sa objavljivanjem, tako da su u tekstu ''Muslimani u Jugoslaviji'' istakli da su se u prilikama II Svjetskog rata pojavom partizana pojavile prijetnje duhovnom opstanku Muslimana, da je Islamska vjerska zajednica poslije oslobođenja stavljena pod punu kontrolu državnih vlasti kako bi se spriječio otpor otvorenoj dezislamizaciji Muslimana, da se za Reisu-l-ulemu postavljaju marionete režima, a u vjerske organe otvoreno pristaše Komunističke partije, pa često i članovi Partije, da su ''najveća stradanja od strane komunista Muslimani pretrpjeli prilikom ulaska njihovih jedinica u pojedina naselja. Sve potencijalne protivnike, uglavnom, uglednije ljude - intelektualce, koji su bili poznati kao vjernici, komunisti su jednostavno likvidirali bez suda i istrage'', te naveli da su otpori Hazreti Alijine sablje i organizacije ''Mladi Muslimani'' imali velikog značaja za položaj Muslimana i veličali pripadnike ovih organizacija, a posebno organizacije ''Mladi Muslimani'', istakli kao ilustrativan stav režima prema Islamu odnos prema islamskoj revoluciji i Iračko - Iranskom sukobu, lažno prikazujući odnos naše zemlje prema revoluciji i Iračko - Iranskom sukobu.

3. U vremenu od 1978. do 1981. godine u Sarajevu u više navrata kontaktirali sa Čengić Hasanom, studentom Islamskog teološkog fakulteta i rukovodioca debatnog kluba u Tabačkom mesdžidu, davali mu tekstove za pripremu predavanja i diskusija u Tabačkom mesdžidu, Behmen Omer mu dao na čitanje ''Islamsku deklaraciju'', a Izetbegović Alija mu kroz razgovore ukazivao na mogućnosti islamskog preporoda kod nas, navodeći da islamska zajednica nije voljna da u našim uslovima učini nešto na islamskom preporodu, jer se brine samo o materijalnom položaju zajednice pa u više navrata mu, iako su znali za stav Starješinstva Islamske zajednice koji nije odobravao rad Tabačkog mesdžida u kome su predavanja i diskusije izlazile iz vjerskih okvira i dobivale politički karakter, govorili da je rad u Tabačkom mesdžidu za opšte dobro Muslimana, da isti mora postati praksa i primjer kako se radi na obrazovanju i odgajanju Muslimanske omladine, a Behmen Omer se na sjednici Odbora Islamske zsjednice Sarajevo, zalagao za ovakav rad studenata, te nakon što je Starješinstvo donijelo odluku o zabrani rada Tabačkog mesdžida napisao anonimno pismo u kome je napao ovu odluku Starješinstva, umnožio ga te jedan primjerak poslao Izetbegović Aliji, a ostalo članovima novoformiranog Odbora Islamske zajednice Sarajevo.

II - IZETBEGOVIĆ ALIJA, BEHMEN OMER I KASUMAGIĆ ISMET
U LJETO 1982.GODINE, U Sarajevu Izetbegović Alija i Behmen Omer dogovorili su se da putem Velagić Teufika, pripadnika neprijateljske emigracije u Beču i potpisnika Nove demokratske alternative, ostvare kontakt sa Iranskim ambasadorom u Beču u cilju da se iranskim vlastima dostavi primjerak ''Islamske deklaracije'' i zatraži podrška iznesenim stavovima u njoj, te ugovori odlazak grupe muslimanskih nacionalista iz BiH u Iran, radi ostvarivanja kontakta sa zvaničnim predstavnicima vjerske i političke vlasti Irana u okviru koga bi zatražili pomoć i podršku za provođenje stavova 'Deklaracije' i izmjenu stanja Muslimana u SFRJ, pa o ovom dogovoru septembra 1982. godine Izetbegović Alija obavijestio Kasumagić Ismeta i predložio mu da sa njim krene u Beč na sastanak sa Iranskim ambasadorom, a kasnije sa grupom u Iran, što je ovaj i prihvatio, pa su Izetbegović Alija, Behmen Omer i Kasumagić Ismet nakon obavijesti od strane Velagić Teufika, 23. oktobra 1982.g. došli u Beč, gdje im je obezbjeđen besplatan smještaj u apartmanu ………………

VI - BEHMEN OMER
1. U aprilu 1978.godine, napisao odgovor na članak objavljen u broju 233 časopisa ''El-Arabi'' iz aprila 1978.godine, u kome se navodi da Ustavne odredbe o ravnopravnosti naroda i slobodi vjere su neistinite i ne odgovaraju stanju u kome žive Muslimani u Jugoslaviji danas, da su ateisti građani na prvom, a vjernici na drugom mjestu, da se iza II svjetskog rata pokušalo na sve načine uništiti Muslimani kao narod i etničku grupu, da se onemogućava gradnja džamija, ne dozvoljava provođenje u život drugih propisa, da ako mladić musliman odbije da jede svinjsko meso izlaže se raznim vrstama mučenja i najstrožijim kaznama, da prava slika naše stvarnosti koju preživljavaju Muslimani Jugoslavije i kako se bore za svoja prava i opstanak kao muslimanske nacije jeste odbacivanje politike ugnjetavanja i neprijateljstva i kategorično odbijanje da se stope sa društvom nevjernika i ateista, da je religija pod uticajem i pritiskom države, da se vlasti stalno mješaju u vjerski život, da su u vodećim islamskim centrima agenti vlasti, licemjeri, ateisti, komunističke sluge koje pomažu i podržavaju komunističke aktivnosti i zamisli u zemlji i vrše propagandu vladajućeg komunističkog režima kroz vanjsku politiku, da su u zemlji pravi imami progonjeni dok na većini islamskih funkcija dolaze agenti koji su ''prodali svoju savjest đavolu i komunistima'', pa ovaj tekst dao sudanskom studentu Abdulabazu, pripadniku organizacije ''Muslimanska braća'' da ga objavi u ''El Arabiju'', što je ovaj nakon prevođenja na arapski i učinio.

2. U vremenu od 1976. do 1983. godine u Sarajevu u razgovorima sa Živalj Husom, komentarišući njegovo čitanje ''Islamske deklaracije'' rekao da je dobro što ju je pročitao, tvrdio da Muslimani u Jugoslaviji nemaju vjerske slobode, navodio da u Srbiji ima puno onih koji pišu i rade protiv Muslimana, komentarišući događanje na Kosovu, tvrdio da su isti rezultat revolta Albanaca protiv dugogodišnje srpske politike i isticao nadu da će ovi događaji smanjiti uticaj Srbije na druge republike, koji je sada dominantan, ''jer će se Srbi sada zabaviti sami sa sobom i tim događanjima i oslabit će njihov pritisak''.

3. U proljeće 1982. godine, u svojoj vikendici u Pazariću u prisustvu Kozarić Vahida, govoreći o aktuelnoj ekonomskoj političkoj situaciji u zemlji isticao da je samoupravljanje najveći promašaj u našem društvu, tvrdio da su Muslimani u podređenom položaju u odnosu na Srbe i druge nacije, da komunistička klika nastoji razbiti Muslimane, da se tome treba organizovano i otvoreno suprotstaviti zbijanjem redova među Muslimanima, prvenstveno među muslimanskom omladinom na kojoj leži budućnost i koja mora biti potpuno islamski opredjeljena da bi Muslimane mogla odbraniti od srpskih nasrtaja, te u tom pravcu isticao veliku ulogu imama, a u augustu 1982. godine u Pazariću u vikendici, Kozarić Vahida naveo da je krajnji cilj Srba stvaranje velike Srbije.

4. U prvoj polovini decembra 1982. godine u Pazariću u svojoj vikendici u kojoj se nalazio – Delalić Atif, Sejdović Sejd, Čampara Ešref i Kozarić Vahid, govorio o podređenom položaju Muslimana u našoj zemlji, te rekao da je pobjedom islamske revolucije u Iranu nastupilo renesansno doba za Islam i Muslimane, koji se mora odraziti i u našoj zemlji, da je to početak islamskog preporoda u svijetu i kod nas, da naša sredstva javnog informisanja neistinito i neobjektivno informišu javnost o stanju u Iranu, a zatim da se Muslimani u Jugoslaviji moraju svakodnevno zalagati za osvajanje boljih pozicija u društvu, jer je u ovoj konfuznoj političkoj situaciji počeo opšti krstaški pohod i organizovani progon i napad na Muslimane, te najzad istakao da treba mobilisati muslimansku inteligenciju za borbu protiv Srba u kojoj borbi se moraju oslanjati na ekonomsku i političku moć Irana i arapskih zemalja i njihovo posjedovanje nafte, te izvršiti uticaj na zvanične vlasti u Jugoslaviji za poboljšanje položaja Muslimana.

5. U prvoj polovini decembra 1982. godine u Pazariću u svojoj vikendici u prisustvu Delalić Atifa i Kozarić Vahida, govorio da privredi nema spasa, da je partizanija zasjela i da ljenčare, da se od Srba ne može živjeti, jer su zauzeli sve rukovodeće funkcije i da potiskuju Muslimane, navodeći kao primjer udaju Muslimanki za pripadnike drugih narodnosti i vjera, što je način pritiska na Muslimane, isticao da mješoviti brakovi slabe muslimansku naciju i dovode do asimilacije nacionalnog i vjerskog identiteta Muslimana, tvrdio da su u školama nastavnici većinom Srbi koji tjeraju muslimansku djecu da jedu svinjetinu, da bi je ''povlašili'', da su najočitiji pritisci na Muslimane u provinciji gdje Srbi iseljavaju Muslimane, a naseljavaju druge narodnosti, da je rezultat toga opća obezglavljenost Muslimana, te da se u našem društvu vodi smišljena i organizovana kampanja od strane Srba koji imaju političku i ekonomsku prevlast.

6. Krajem marta 1982. godine, u Sarajevu u svom stanu pred Branković Hasibom, govorio da će islamska revolucija u Iranu pozitivno uticati na poboljšanje položaja Muslimana u Jugoslaviji, koji se neće moći mjeriti sa sadašnjim, jer su vlasti bile pokušale izvršiti asimilaciju Muslimana, ali su na kraju morali da im priznaju nacionalni identitet u čemu je značajnu ulogu imala i organizacija ''Mladi Muslimani'', u oktobru 1982. godine u Pazariću u svojoj vikendici tokom razgovora sa Brankovićem naveo da su pripadnici organizacije ''Mladi Muslimani'' bili hrabri i dobri Muslimani, koji nisu žalili dati svoje živote za ideale islama i njihov primjer treba da bude pouka mladima.

7. Krajem 1981. godine u Sarajevu u kući Fejzić Ahmeta, pred Fejzić Ahmetom i Seidović Seidom, isticao da su u našim školama direktori i većina nastavnika Srbi, koji sprovode velikosrpsku politiku i svete se muslimanskoj djeci, da je jedan imam uhapšen, jer se je odupro pritiscima koji su vršeni prema muslimanskoj djeci, da našoj privredi nema spasa, jer rukovodstvo priča prazne priče, a od sirotinje traže da stegne kaiš, a 1982. godine u julu u svojoj vikendici razgovarajući sa Fejzić Ahmetom, istakao da srpska čaršija još uvijek kreira bosansko-hercegovačku politiku.

8. U oktobru 1980. godine, u svom stanu Seidović Seidu komentarišući suđenje Čurovac Agi ukazao da je to sve UDB-a zakuhala i unaprijed pripremila, dodajući: ''Oni sude Muslimane, a nemaju hrane'', u januaru 1982. godine u kancelariji Seidović Seida tvrdio da je stanje u našoj privredi takvo da ćemo doživjeti sudbinu Poljske i da je veliki razdor u rukovodstvu Federacije, da su Muslimani obespravljeni i obezglavljeni, te da se u manjim gradovima raseljavaju.

9. U 1980. godini od Velagić Teufika u Beču primio jedan primjerak časopisa ''Islam i Zapad'' u kome se nalaze tekstovi neprijateljske sadržine dr. Smaila Balića, Zulfikarpašić Adila i Otvoreno pismo Sinodu srpsko-pravoslavne crkve u Beogradu u kome se cio srpski narod optužuje za mržnju prema Muslimanima, pa ovaj časopis unio u zemlju, tekst Otvorenog pisma fotokopirao u dva primjerka, pa časopis sa ovim primjercima dao svom bratu Behmen Salihu, s tim da ovaj isto uputi Sinonu srpsko – pravoslavne crkve u Beogradu.

PA SE :

O S U Đ U J U

OPTUŽENI IZETBEGOVIĆ ALIJA NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 14 /ČETRNAEST/ GODINA.

OPTUŽENI BEHMEN OMER NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 15 /PETNAEST/ GODINA.

OPTUŽENI ČENGIĆ HASAN NA JEDINSTVENU KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 10 /DESET/ GODINA.

OPTUŽENI KASUMAGIĆ ISMET NA JEDINSTVENU KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 10

/ DESET/ GODINA.

OPTUŽENI BIČAKČIĆ EDHEM NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 7 / SEDAM / GODINA.

OPTUŽENI ŽIVALJ HUSO NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 6 / ŠEST / GODINA.

OPTUŽENI BEHMEN SALIH NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 5 /PET / GODINA.

OPTUŽENI SPAHIĆ MUSTAFA NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 5 /PET / GODINA.

OPTUŽENI LATIĆ DŽEMAL NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 6 / ŠEST/ GODINA I 6 / ŠEST/ MJESECI.