PRICE IZ ZIVOTA
Izbjeglica
Rijec flihtlinga, u prevodu izbjeglica, govori sama za sebe.Sudbinu ove rijeci su dozivili mnogi , i vjerujem da su je osjetili na svojoj kozi, u pravom smislu a dozivjeli na razlicite nacine. Evo moje kratke price o tome.
Meni se u samom pocetku i nije cinila nesto posebno ruznom , sobzirom da je bila neminovna i spasavala nas od najgoreg odnosno od nadolazeceg rata i ratnih posledica. Medjutim kako je vrijeme odmicalo a status izbjeglice se nije znacajnije mijenjao , cak sta vise postajao je sve gori i gori, tad sam poceo osjecati gorcinu i svu nevolju koju ta rijec krije u sebi.
Svakog dana sam se sve vise i vise osjecao ponizenim, neravnopravnim, nejednakim i razlicitim od ostalih. Poslije ovakog stanja i svacanja situacije u meni su se pocele naglo da bude emocije, postajem vec podobro nervozan, sve mi se cini da necu dugo izdrzati ovo sve sto mi se desava. Jednostavno osjecam jedan ogroman hendikep, vidim sebe kao ranjenu pticu kojoj su slomljena krila i koja nemoze da leti. Neznam jezik, nista se neradi, svi smo u jednom stanu dokle,kako niko nezna niti moze da nasluti.
Zivim od 1.500 Austrijskih silingi koje nam dodjeljuje Rote krojc (crveni krst) humanitarna organizacija.
Dabi ostvario ovaj status i dobio ovaj iznos morao sam se ici prijaviti. Bio sam protivnik toga, ali sam moro popustiti familiji koja me je prosto natjerala na ovaj potez objasnjavajuci to neophodnim kako bi legalizovao moj boravak u Austriji i dobio tu prijavu za boravak. Ponos kojeg sam jos uvjek imao morao je da dozivi slom. Odveli su me u Rote krojc, tamo puno mojih Orahovaca, svi iznenadjeni, gledaju, pozdravljaju me i pitaju otkud Seade ti? Eto doso, moro kazem.
Srce se para, dusa se steze suze krijem i sam sebe proklinjem, zasto ih poslusa, zasto dodjoh ali gotovoje, progutaj, staje tuje, druge nema. Tjesim sam sebe i smisljam, kako vratiti samopouzdanjei nadu u bolje sutra u bolju buducnost od ove koja nam je izgleda za dugo namjenjena.
Lutam gradom ko gluho pasce sto bi nas stari narod reko, bez nekog cilja i smisla. Vozam se tramvajem i metroom po cijeli dan samo dabi skratio vrijeme i da bi donekle upoznao grad jer mozda ce biti od koristi i zatrebati.Jezik mi predstavlja ogroman problem, premda sam dvije godine ucio njemacki ali davno je to bilo. Svakog dana na jednoj ogromnoj Beckoj pijaci u 16 Beckom bicirku susrecem moje Orahovce, pricamo o svemu. Svima je ko biva dobro.Svi jedni druge tjesimo a svi isto osjecamo. Dobro nije a izgleda da nece ni biti. Sedam mjesci je proslo ali se jako oduljilo. O povratku u Orahovu nema ni govora. Rat se sve vise siri i zahvata cijelu Bosnu, gasi se i poslednja nada u skori povratak.
Situacija je ozbiljna, dramaticna. Traziti posao nema druge. Svi mi kazu nema sanse, zbog godina, star sam (42 godine) Osjecam se vrlo sposoban, imam ambicija jos ali me uvjeravaju, nece svabo radnika takvih godina. Slezem ramenima. Jednog dana obilazeci grad zalutam u jedan Becki becirk oznacen sa brojem 21, pisalo je INDUSTRI zona, skontam morala bi biti inustrijska zona i odlucih da malo bolje pogledam o cemu se radi. I stvarno, tu su samo fabrika do fabrike, nema stambenih objekata.Bas fino kazem sam sebi, Makar da vidim kakvih to fabrika ima i kakve su im djelatnosti. Citam firme ali ne kontam bas puno, idem dalje i za pravo cudo ugledah jednu firmu na kojoj pise GALVANOTECHNIK- OBERFLEHE. Opa, vidi, vidi, moglabi to biti fabrika moga faha. Tako i bi, skrenem u firmu , provirim kroz prozore jedne hale i ugledam proces koji mi je poznat, jeste to je galvanizacija, to je ono sto ja znam raditi jer sam u Rijeci izucio taj zanat. Vratim se kuci sav sretan, sto sam makar pronaso nesto sto me je interesiralo, i pricajuci mojim ukucanima sve te utiske tog dana i predlozim im da me neko odvede da probamo upitati, svi mi se samo slatko nasmijase i u meni neki bijes izazvase kojeg sam moro da sakrijem onoliko koliko sam uspio. Kazem sam sebi smiri se, mozda su u pravu, tebi sve smeta posto si preosjetljiv, ubjedjujem samog sebe.
Poslije nekoliko dana susretnem moga Orahovca Dervisa Softica kojeg mnogi poznaju po nadimku gospodin, Dervis vec dugo godina radi u Becu i poznaje vrlo dobro i Bec i izuzetno se sluzi Njemackim jezikom a inace je vrlo komunikativan. Objasnim Dervisu moju situaciju i upitam ga da odemo zajedno do ove firme i upitamo za posao. Bez rijeci zatezanja odgovorio mi je da mozemo otici kad god ja to budem zelio.Dogovorih smo se da to bude odma sutradan jel je on tog dana bio slobodan. I zaista dosli smo u firmu. Kad nesto hoce i treba da se desi tad je sve moguce. Naime kad smo ja i Dervis dosli u firmu naisli smo direktno na glavnog sefa firme iako cu kasnije saznati da sef dolazi u firmu samo jednom mjesecno.
Poslije Dervisovog uljudnog pozdravljanja i obracanja usledio je razgovor. Od svega sto sam razumio u ovom razgovoru bilo je to kad je upitao dali posjedujem diplomu i dali znam raditi ovaj poso Nakon moga potvrdnog odgovora, rekao nam je da idemo u bifro kod personalnog referenta da nam napravi potrebne radne papire odnosno ispunimo antrag za poso.Mojoj sreci nije bilo kraja, a Dervis pored iznenadjujuceg uspjeha nije krijo zadovoljstvo. Poslije ovog sve se u mom zivotu promjenilo. Posao sam raditi,za kratko vrijeme bio sam vec cjenjeni radnik, ustabilio svoje radno mjesto u porodici povratio nadu u bolju situaciju asto je najvaznije vratio sebi samopouzdanje koje sam moram priznati bio u velikoj mjeri izgubio.Poslije nekog vremena u firmi sam stekao odredjenu reputaciju pa sam za kratko zaposlio mojih desetak Orahovaca, danas nas ima dvadeset. Izbjeglickom statusu je na srecu doso kraj.
Kako je vreme prolazilo svi moji Orahovci koji su dijelili istu sudbinu su takodjer rjesavali svoje egzistencijalne probleme kroz zaposljavanje i mi smo tako postajali svi isti i vise nije bilo razlika medju nama i onim koji su tu radili godinama prije nas. Rijec flihtlinga (izbjeglica )se pomalo zaboravljala ali nostalgija i nedostatak drage nase Orahove se povecavala.Eto dragi moji Orahovci i Orahovke bila je to moja kratka prica i ispovjest o tim proslim vremenima koje ste vjerujem i vi a ako ne vi onda vjerovatno vasi roditelji dozivjeli na isti ili slican nacin. U zelji da se nikada i nikome nedesavaju slicne sudbine koje pokrecu narod od s vojih kuca i svoje domovine, zelim da rijec izbjeglica, protjerani, prognani,raseljeni dozivi svoj zaborav i da se nikada i nikom nedesi.
Bec,26.01.2009.god. S. Jahic.