Stara Varo |
Ponekad svijesno zalutam starim ulicama Podgorice. Da te ulice nisu ivjele u pričama mojih starijih i da nisam sluao o ivotu i suivotu u njima bilo bi mi svejedno da li se nalazim na Trgu Boane Vučinića ili sada u već zaboravljenoj Ki mahali. Kada se mjenja neki plan grada ili četvrti uglavnom se tei za nečim boljim od postojećeg. Siguran sam da du kojom se prostirala Ki mahala danas nije ni bolja ni ljepa. Podgoričanima je njen dio poznat kao "Pogrebno", a i kad se stvarno zagledam tako mi i izgleda, naalost!
Hajdarelez kako su ga zvali muslimani ili Đurđev kako su ga zvali pravoslavni pada 6. maja. Kod raznih naroda ima i različita značenja. Međutim u Podgorici je vladala svijest o početku ljeta. Profesor Alija Nametak boraveći u Podgorici u periodu 1933-1935. godine zabiljeio je između ostalog kratko predanje o Đurđevu;
"Dan uoči Đurđeva (po starom kalendaru), koji dan muslimani u Titogradu zovu Hajdarelez (od Hidr i Ilijas, dobri duhovi kopna i mora, koji se taj dan susretnu), kupi se suhih smokava, bijeloga luka i mladoga sira. Sve ivo ustane prije zore. Nerotkinje se kupaju pod mlinskim ljevačem (lijebom). Kuće se kite zelenilom i svakovrsnim cvijećem. Ujutro se baci srebrna para u kacu za vodu (kad nije bilo vodovoda i kad se voda drala u kacama). U tu kacu se baci i cvijeća i svakojaka zelenila. Sve se to opet naveče izvadi. Ko dri ovce, ujutro rano zakolje jagnje za ručak. Izvedu se ovce na ledinu, daje im se soli i preko njih se puca iz revolvera nekoliko metaka. Jede se rano bijeloga luka, mladoga sira i suhih smokava. Za ručak se pravi skrobanica (pita od skorupa, masla, sira i raznih vrsta zelja)."
Jutro pored gore navedenog počinje buđenjem ukućana. Domaćica prva ustaje i prskajući vodom budi ostale ukućane. Ako je bilo vjerenih u vrijeme Hajdareleza, djevojkama bi se sa momačke strane slalo po jagnje. Pri čestitanju Hajdareleza dovoljno je reći "Neka vam je na hajr Hajdarelez" da bi se dobio odgovor "Zdravo bili".
Lijepo to je Profesor Nametak zabiljeio ovaj običaj, a alosno da je običaj skoro zaboravljen. Nestaju običaji ba kao i duh starog grada. Nije dovoljno da ive u sjećanjima, jer sjećanja blijede.
Ovo je samo jedan od niza zaboravljenih staro-podgoričkih običaja. O Ki Mahali da i nepričam. Nema je. I ona radost za vrijeme Hajdareleza, kada se kapije okite cvijećem, kada se iz bogatog podgoričkog čardaka čuje pjesma, kada Omeraginica i Markojca jedna drugu grle i čestitaju Đurđev i Hajdarelez, nestala je.
Nakon rata polako su se ruile kuće i čardaci. Gradile se zgrade. Nisu postojale vie kapije i teki mandali. Kaldrmu do Kapadića mosta zamjenio je asfalt. Vie nije Zina sa fenjerom čekala Muja da joj se krada pod pendere, niti se ko sjeti vie Hajdareleza, a kamoli kupanja pod mlinskim ljevačem.